Skip navigation.
Home

O meni i ovom sajtu

Ukratko, ovaj sajt mi omogućava da s tobom podelim ono što sam dugim nizom godina naučio o gubljenju težine. Informacije i sugestije sa ovog sajta bazirane su pre svega na mom iskustvu, ali i na nekoliko knjiga i članaka koje sam usput pročitao. Ovo je skup ličnih mišljenja, i sadržaj nije prekontrolisan od strane medicinskih stručnjaka.

Tekstovi koji su na sajtu imaju logičan redosled (vidi linkove s desne strane), što naravno ne znači da treba da ga pratiš. Na ovoj stranici možeš da nađeš pregled sadržine.

A evo i moje priče u nekoliko reči. Možda se prepoznaš u njoj.

Već dugo se borim s viškom kila. Sve je počelo u ranim pubertetskim godinama. Sa mnom je počelo da se dešava nešto čudno. Druga deca su počela da mi govore kako sam "debeo", čak su mi to govorili i moji najbliži. I sam sam primećivao promene. Neki dečaci su imali vitak struk, dok je moj bio okruglast. Dobro se sećam kako sam sedeo i gledao u svoje butine koje su mi izgledale šire nego kod druge dece. Jako mi se nisu sviđale naslage sala na grudima, stao bih ispred ogledala i gledao ih, izgledalo mi je kao da imam male ženske grudi. Stideo sam se kad se skinem u kupaći kostim. Sve je to ukupno činilo da se osećam loše u vezi sa sobom. 

Ne sećam se kako, ali pre ili kasnije sam počeo sa dijetama. Vodio sam se jednostavnim principom: da bi smršao, moraš da budeš gladan. I ja sam pokušavao da "gladujem". Neki pokušaji su bili uspešniji od drugih. Nekad bih brzo odustao, jednostavno sam bio isuviše gladan. Kada bih se baš izgladneo, dešavalo mi je da se prejedem. Zbog toga bih se osećao loše, i to loše osećanje je činilo da odustanem od pokušaja da oslabim.

Posle nekog vremena sam ipak uspeo da skinem značajniju količinu težine. Međutim, kilogrami su se vremenom nekako ipak vratili. Samo sam se jednog dana probudio i shvatio da sam (i dalje) "debeo". To mi se desilo više puta. Šta to nije u redu sa mnom, pitao sam se. Sve to je bilo prilično traumatično.

I tako skoro dvadeset godina. Vremenom sam delimično naučio da prihvatim debljinu kao deo svog identiteta. Naučio sam da sampouzdanje tražim u drugoj vrsti uspeha. Ali duboko u sebi, sve ove godine, želeo sam da smršam. S vremena na vreme bih pokušavao. Ali iako sam postajao strpljiviji i uspešniji u skidanju kila, kile bi se ipak uvek nekako vratile. I to ne samo vratile na stari nivo, već se i maksimum uvek povećavao.

I dalje sam se pitao: šta to nije u redu sa mnom?

Stvarno sam i mislio da mi nešto fali. Dugo sam mislio da imam nekakav psihološki poremećaj, koji čini da jedem više nego drugi. Nikako nisam mogao da dokučim šta je uzrok takvom mom opsesivno-kompulsivnom ponašanju (kako sam ga ja tad doživljavao). Išao sam po savet kod psihologa, čak i na nekoliko razgovora kod psihijatra. To mi nije pomoglo, nikad nisam našao neki psihološki poremećaj u sebi.

Trebalo je dugo vreme, brojni pokušaji i eksperimenti, čitanje i istraživanje da konačno razumem šta se to sa mnom dešava. Da razumem da je zapravo sa mnom manje-više sve u redu, i zašto je zapravo problem u dijetama. I da konačno nađem nešto što će funkcionisati za mene.

Tome je posvećen ovaj sajt. Nadam se da ćeš i ti naći nešto od koristi.

interesantno

Nikada nisam mislio da problem kilaže toliko opterećuje ljude. Naime, većina ljudi koji npr. puše (sad, to je drugi problem, ali navodim kao primer) ne pokušavaju mnogo da ostave tu "lošu naviku", ili pokušaju kad baš imaju zdravstvenih problema (kašljanje, problemi sa grlom itd.). Višak kilograma takođe ne izaziva zdravstvene probleme (tu je sličnost) kod čoveka, tj. ne izaziva brzo, potrebno je mnogo godina da se organizam dovoljno "optereti". A opet, ljudi se očigledno mnogo više opterećuju, tj. vide to kao "problem" (dok pušači to standardno ne vide, barem dosta godina ;)).

Da li je to zbog "socijalne" dimenzije "problema"? Pušenje je socijalno prihvatljivije ili šta?

w

socijalan aspekt? identitet?

interesentan komentar interesantno mi je i to što kažeš da većina pušača ne pokušava da ostavi pušenje. mislim da je to drugačije na zapadu, gde više ljudi pokušava da ostavi pušenješto me dovodi do zaključka sličnom tvome: možda ipak jeste socijalni pritisak (šta je prihvatljivo a šta ne). do tog zaključka dolazim i ako pogledam na mlade ljude: pušenje je cool, imati viška kilograma - ne bašmislim i o sledećem: ljudi sa viškom su očigledno drugačiji. biti drugačiji, ne uklapati se u sliku koja je opšte prihvaćena takođe može da bude traumatično što opet ima veze sa "socijalnom dimenzijom" 

I ja mislim da u svemu tome

I ja mislim da u svemu tome postoji socijalna dimenzija - a možda i religijska, ili za nevernike etička. Svi znamo za smrtne grehe, kao i to da je jedan od njih proždrljivost. Gojaznost je vizualizacija proždrljivosti, odnosno može biti tako protumačena - i često se upravo tako i tumači. I čak i oni koji nisu religiozni mogu u tome videti neku vrstu nemoralnosti, manjkavosti karaktera. Lako je steći predrasude, pogotovo ako iza njih stoje vekovi propagiranja određene ideje.